Da možete spasiti samo jednu knjigu na svijetu, koja bi to knjiga bila? Članovi Knjiškog kluba Teofil hrvali su se s tim pitanjem na kraju sastanka u svibnju. Moram priznati da mi ni samoj nije bilo lako odlučiti se za jedan naslov. Stoga je pitanje nastavilo odzvanjati u meni danima, baš kao i promišljanje o simbolu Groblja zaboravljenih knjiga.
Zafón je vjerovao da knjige imaju vlastiti život i da svaka od njih čuva dio duše svojega autora. Iz te ideje nastaje Groblje zaboravljenih knjiga – beskonačni fundus naslova, golema i tajna knjižnica skrivena u srcu Barcelone, u kojoj se čuvaju knjige koje su zaboravljene, izgubljene ili ih više nitko ne čita. Prema pravilima toga mjesta, svaki posjetitelj smije odabrati jednu knjigu koju će prisvojiti, čitati, čuvati i štititi tijekom cijelog života.
Oko toga simbola izgradio je narativ u kojem knjiga postaje predmet čežnje, ali i čuvar tajni koje nas vode kroz zaplet.
No između redaka skriva se još jedna misao, bliska svakom istinskom čitatelju. Dok plovimo morem tuđih ideja, priče koje susrećemo postupno postaju dio nas. Negdje usput, gotovo nesvjesno, utkaju se u naše srce i ostave trag. Mijenjaju način na koji gledamo svijet, oblikuju nas i ostaju živjeti u nama dugo nakon što zatvorimo posljednju stranicu.
Na doslovnoj razini Groblje zaboravljenih knjiga simbolizira očuvanje književnosti i sjećanja. Ali na simboličkoj razini predstavlja ideju da nijedna priča nikada nije u potpunosti zaboravljena.
Stoga se nameće pitanje: jesmo li Groblje (zaboravljenih) knjiga zapravo mi? Nismo li upravo mi mjesto na kojem priče nastavljaju živjeti nakon što zatvorimo njihove korice? Knjige koje volimo, rečenice koje pamtimo i likovi kojima se vraćamo postaju dio našega identiteta i oblikuju naše poglede.
Vjerujem da je upravo to Zafón želio poručiti. Knjige žive zato što ih štilac nosi u sebi, a radnja nastavlja svoj tok u tuđem rukopisu i na tuđim stranicama života.
Piše: Ana Maria Žura, voditeljica Knjiškog kluba Teofil