„Knjige su zrcala, u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.“ Citat iz Sjene vjetra govori nam o povezanosti knjiga i nas, čitatelja. Dok čitamo, ne susrećemo samo likove i njihove sudbine,
nego i same sebe. Upravo zato, sa sigurnošću mogu reći da je Sjena vjetra knjiga koja mi se urezala u sjećanje upravo po osjećaju koji je u meni izazvala. Svatko tko je pročitao ijednu
Zafonovu knjigu složit će se sa mnom da njegov stil pisanja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Daniel i Julian imaju mnogo sličnosti, gotovo kao zrcalne slike jedan drugoga. Cijela radnja
pokreće se pitanjem: „Tko je Julian Carax i zašto netko uništava njegove knjige?“ Otkrivenje odgovora vodi čitatelja kroz cijeli roman koji konstantno postavlja pitanje može li čovjek
pobjeći od svoje prošlosti i pronaći novi početak.
Tako dolazimo do teme koju bih izdvojila kao onu koja je posebno zaokupila moje misli, a to je tema otkupljenja i mogućnost novog početka. Likovi ovog romana nose teret prošlosti i ta
prošlost utječe na sadašnjost te se ponekad čini kao da od nje ne mogu pobjeći. Međutim, Zafon ne prikazuje čovjeka kao biće zauvijek zarobljeno vlastitim padovima. Naprotiv, kroz sudbine
svojih likova pokazuje da uvijek postoji mogućnost promjene, pomirenja i novog početka.
Posebno je zanimljivo što se otkupljenje ne događa kroz zaborav prošlosti, nego njezino prihvaćanje i suočavanje s istinom. Tek kada prestanemo bježati od svojih rana i pogrešaka i
suočimo se s njima, možemo krenuti dalje. Stoga nam roman otkriva da čovjek nije određen svojom prošlošću, nego načinom na koji na nju odgovara.
Može se, vjerujem, reći da Sjena vjetra nosi optimističnu poruku: iako prošlost ostavlja duboke tragove, ona ne mora imati posljednju riječ. Unatoč gubitcima, nepravdama i osobnim padovima,
čovjek uvijek može izabrati put nade, pomirenja i novog početka.
Piše: Miroslava Žegarac, mag.theol.