Odlika svih velikih djela je neiscrpno vrelo uvida, mogućnosti gledanja i tumačenja djela iz različitih perspektiva. Čovjekova ambicija i igranje Boga, pitanje odgovornosti, prisvajanja moći bez etičkih i moralnih granica, posljedice odbačenosti i nevoljenosti, nameću se kao glavne teme romana. Ipak, u ovom osvrtu sam odlučila promišljati o jednoj temi koja je meni bila značajna, ne o priči kao cjelini. Zaintrigirao me unutarnji svijet Viktora, njegova motivacija i žudnja.
Vjerujem da djela osim što imaju značenje koje im daje sami autor, poprimaju i nova značenja – ona koja im daje čitatelj. Svatko od nas čita priču drugačije i vidi u njoj odraz vlastitih svjetova, borbi, traženja i pitanja.
I kako je stvarnost neiscrpna cjelina, kojoj svatko usko istraživanje daje dubinu, ali i sužava prostor, tako će i ovaj moj osvrt – dajući dubinu – ispustiti one očite poruke cjeline. Upravo je u tome ljepota kreativnosti spoznaje – ispustiti cjelinu, zažmiriti, suziti pogled na jedan dio, da bi ga bolje i jasnije promotrili.
U glavnom liku, Viktoru Frankensteinu ogleda se grozničava ambicioznost i strast koja buja kada se nalazimo pred nečim novim, pred svijetom mogućnosti. Žudnja koja se budi u nama za nečim neostvarenim, pred mogućnošću da nešto iz ništavila mogućnosti prenesemo u stvarnost, moćna je sila koja pokreće i ostvaruje napredak, ali kao i svaka sila, može biti potencijalno opasna i opojna kako vidimo u Viktorovom slučaju. Sam Viktor naziva je „ludim porivom koji me je tjerao naprijed“ i zbog kojeg je „izgubio dušu ili svaki drugi osjećaj osim onog koji me je tjerao naprijed. Bio sam doista u trajnom zanosu u kojem sam osjetio jedino neprestanu potrebu da se iznova vraćam toj svojoj zadaći.“
Kakva je to sila koja motivira i pokreće čovjeka da traga, ostvaruje i vodi u zanos a istovremeno prijeti da ga uništi, da izgubi doticaj sa samim sobom, s drugima i sa stvarnošću?
Očekivanje novog, boljeg, stremljenje iznad svojih mogućnosti po sebi nije loše. Taj pogon u nama pokreće nas i motivira. Kao i svaka sila, i ova je neutralna; nije po sebi ni dobra ni loša. Za nju je zaslužna takozvana molekula žudnje – dopamin. Ona nam omogućuje onaj nalet energije, ushita i nade pred ostvarenjem nečeg novog i daje nam snažan intenzitet fokusa na žuđenu stvar tako da smo u mogućnosti zanemariti sve oko sebe. Dopamin se zato i naziva molekulom opsesivne žudnje. Iako ga se povezuje često za zadovoljstvom, malo ima veze s tim. Dopamin je aktivan dok nešto ne dobijemo, i zato je prije molekula nezadovoljstva, jer je nezasitan. Uvijek tjera na još, više, dalje i ne dopušta nam da se umirimo i uživamo u onom što imamo ovdje i sada. Dok jedni žude za mirnim životom, drugima je život bez izazova i promjene dosadan. Očekivanje novog, istraživanje odlika je avanturističkih duhova. Cijena koju plaćaju je neprisutnost u ovdje i sada, nemogućnost uživanja u onom što imaju te zanemarivanje odnosa. Zaokupljen potpuno svojim radom, Viktor je propuštao stvari i odnose koji su mu prije donosili vrhunsko oduševljenje i tako postao više nalik robu osuđenom na rad nego umjetniku koji uživa u onom što stvara, kako je naveo.
„Savršeno ljudsko biće uvijek bi trebalo zadržati prisebnost i mirnoću uma ne dopuštajući da mu strast ili kakva prolazna želja poremete spokoj. Ne mislim da je traganje za znanjem iznimka u tom pravilu. Ukoliko učenje kojemu ste se posvetili počne slabiti vaše osjećaje i uništavati vaš smisao za one jednostavne ugodnosti u kojima nema ni natruhe lošega, tada je to učenje sigurno nedopušteno, drugim riječima, nije od koristi ljudskom umu.“
Mnogima se dogodi da ih preuzme grozničavost ostvarenja i, čim nešto postignu, javlja se nezadovoljstvo i potreba za novim izazovom. Vrtimo se u začaranom krugu potrage za olakšanjem i ostvarenjem žudnje koja ne dolazi, propuštajući emocionalne i osjetilne doživljaje u sadašnjosti. Trčeći za osjećajem ushita koji daje žudnja osuđeni smo na trajno nezadovoljstvo i nemir o kojem su govorili i sv. Augustin i Preradović u svojim slavnim citatima. Paralizirajuća praznina koju ostavlja neostvarena žudnja uz teret odgovornosti i krivnje zbog njegovih djela, jest ono što je dovelo Viktora do psihičkog sloma.
Iako je dominantna tema Frankensteina ljudsko uplitanje u Božji primat nad stvaranjem, mene intrigira pitanje: ne je li taj prometejeski poriv u čovjeku dobar ili loš, već odakle on izvire, kamo smjera i što ostavlja za sobom?
U Viktorovom slučaju, taj ga poriv potpuno preuzima, odvaja od stvarnosti vodi u psihotični slom, uništava ne samo njegov život već i živote ljudi oko njega. Možda bi neki mogli pogrešno zaključiti da je onda bolje ne težiti za onim iznad sebe. Da ambicija, zanos, žudnje nisu dobri ili da čovjek nikad ne uspijeva njima dobro vladati. Kako težiti nečemu a da me težnje ne pritisnu, da mi ne unište mogućnost da uživam u ovom ovdje i sada? Vodi li težnja bez Boga u besmisao i ponor ludila? Vodi li žudnja bez kontrole u odcjepljenje od stvarnosti? To su pitanja koja sam imala dok sam čitala ovaj klasik Mary Shelley.
Mislim da su odgovor na ova pitanja upravo – pitanja. Trajno postavljati sebi pitanja, preispitivati svoje motive, žudnje i svoje izbore. Viktorova opsesija nije došla iznenada, rađala se godinama dok ga nije potpuno preuzela. Opsesija, ali i radost i mir, počinje od pitanja koja sebi postavljamo. Viktor navodi kako se često pitao o nastanku principa života. To ga je pitanje pokretalo s nadnaravnim entuzijazmom i učinilo da zanemari sebi postavljati i druga pitanja. Stoga koristim ovaj osvrt da istaknem važnost stalnog preispitivanja i osvješćivanja. Samo tako čovjek može sigurno koračati neosvijetljenim putem života.
U Viktoru možemo svi preispitati sebe: koju potrebu ispunjavam kroz svoje opsesije i težnje?
Uživam li u onom što radim, vodi li me ono čemu težim bliže sebi, Bogu, bližnjima? Ili me odvaja, iscrpljuje, isisava iz mene život? Bježim li kroz svoj rad, kroz svoje težnje i ciljeve od svoje stvarnosti ili kroz njih obogaćujem svoju stvarnost?
Što je ono za čim se bojim žudjeti? Koja potreba stoji iza nagona koji me tjera uvijek dalje, uvijek više? Što prekrivam svojom ambicijom? Što je ono što mi je stvarno potrebno za sreću?
Što je ono što čini moju istinsku bit? Jesu li to moje ideje, planovi, ostvarenja, težnje? Ili je to samo jedan dio nas, ali onaj zbog kojeg često gubimo iz vida cjelinu?
Stvarnost je poput dubokog oceana u kojem je teško plivati i zato radije biramo plitke potoke nepresušnih žudnji i izmaštanih svjetova. Čovjek je danas, više nego ikad prije, izložen beskrajnim protokom informacija, nebrojenim mogućnostima ostvarenja, brzim promjena i stalnom potrebom za još.
Prema svojim riječima, Viktor je izgubio prisebnost i mirnoću. Svoje čudovište, plod njegovog grozničavog rada, plod njegove odvojenosti od stvarnosti, nije mogao prihvatiti ni voljeti. I upravo ga je to uništilo. Što stvaramo mi kada djelujemo odvojeni od svoje biti, kada nismo pri sebi?
Viktor je za mene slika svakog čovjeka koji dopušta sebi živjeti nesvjesno. Kada zaokupljeni utrkom za ostvarenjem, ispuštamo iz vida sebe, svoje okruženje i druge. Ne preispitujući svoje motive i djela, upadamo u različite zanose i bjegove od stvarnosti.
Sve što radimo iz unutarnjeg poriva, primoranosti, neslobode i nejasnoće, vodi nas u neostvarenje, nezadovoljstvo i duševnu i duhovnu propast. Zato trebamo zastati i postaviti sebi ključna pitanja. Ne trebamo ih tražiti, ona odzvanjaju našom nutrinom. Samo trebamo dopustiti sebi da ih čujemo. Tek kada djelujemo iz svjesnosti, mira i unutarnje slobode, naša djela donose svjetlost i jasnoću u naš život, kao i u živote drugih oko nas.
Piše: Jelena Teklić , mag.theol.
Fotografija: “Lutalica iznad mora magle” je ikonična slika Kaspara Davida Fridricha iz 1818. godine koja simbolizira samotnu refleksiju čovjeka pred veličinom prirode.