PRVI KNJIŠKI POHOD I OSVRT
Tekst je satira; molimo čitatelje da ga ne shvate osobno, bez obzira na vjerska ili financijska uvjerenja. Si dii volent.
Ante diem IV Nonas Maias MMXXVI
Grupa vestalki pod vodstvom Ana Marie odlučila se na svoj prvi knjiški pohod, a riječ je o razgledavanju izložbe Ecclesia et Regnum u Arheološkom muzeju u Splitu. Iako isprva razočarani replikama oltarnih pregrada, poput one kneza Branimira pronađene u Šopotu kod Benkovca, naši knjiški moljci mogli su uočiti originalni fragment zabata oltarne pregrade ranoromaničke crkve u Rižinicama. Riječ je o slavnim slovima naše povijesti, a glase: PRO DUCE TREPIME(R0).
Samim fragmentom fascinirana je ostala voditeljica Kluba dok su povjesničarka Marija i psihologinja Gina zadivljeno razgledavale te raspravljale o mogućoj restauraciji dovratnika oltara s natpisom Stjepana Ugarskog. Kolega Branimir je fotografio srednjovjekovne zlatnike, naravno. Našoj escadrille se dojmio i ostatak nekadašnjeg raspela od kojeg je ostala sačuvana figurica Krista s krunom na glavi, tzv. Ligomes emajla iz 12. ili 13. stoljeća. Netko je iz grupe šaljivo dobacio da Krist više sliči astronautu te za par minuta polijeće. Međutim, zanimljivo je kako na kamenim reljefima iz predromaničke umjetnosti isto nitko ne polijeće, ali uhvaćeni u trenutku polijetanja, nadasve pauni, koji u starokršćanskoj i srednjovjekovnoj simbolici predstavljaju besmrtnost i uskrsnuće, krase prepoznatljiv element starohrvatske umjetnosti iz razdoblja narodnih vladara, pleter.
Kako “Biblija u kamenu” danas više ništa ne govori zbog dekadencije mladih generacija umjetnika koje traže svoje mjesto pod Suncem konceptualnosti, naša grupa bjegunaca skrasila se među knjigama. Naravno, knjiški moljci ovog puta nisu se hranili pergamenom Hrvojevog misala jer su tragove još davno ostavili njihovi pretci. Prateći svete znakove lara i penata, pronašli su netaknutu štampu Mateja Karamana Bukvar slavenski, tiskanu u Rimu 1753. godine. Dokument usporedno prikazuje glagoljicu i ćirilicu te je služio kao početnica za učenje slavenskih pisama. Prava je povijesna ironija da nam se prvi tiskani bukvar čuva u Dublinu, dok mi u Hrvatskoj s ponosom čuvamo ovaj Karamanov, nastao baš kad je glagoljica odlazila u mirovinu. Oglušujući se na Senekinu opomenu: Nemo liber est qui corpori servit, pušači su morali ugledati svjetlo dana, a Eros i Psiha su ostali gledati kratke dokumentarne filmove o srednjovjekovnim znamenitostima u Splitu.
Nakon ogledanih romantičnih filmića, okupljena družina završila je u lapidariju. Od svih artefakata najviše ih se dojmila Dujmova menza. Naime, riječ je o nadgrobnoj ploči koja je bila postavljena iznad groba mučenika, služeći kao prostor za prenošenje darova ili vršenje obreda u čast pokojniku. Time je grob postao stol (lat. mensa, -ae, f.), oltar. Premda sačuvana u ostatcima ostataka, pruža direktni materijalni dokaz o povijesnom postojanju splitskog zaštitnika. Bez menze i “spize” na njoj, priča o Domniju ostala bi isključivo na razini legende. Očarani herojskom žrtvom te prizivajući sebi u pamet kasniju preradu Tertulijanovih riječi Sanguis martyrum semen christianorum, svatko se uputio svojim putem te im je nestao svaki trag.
Više ih nitko nikada nije vidio.
Piše, Branimir Mađor, član Knjiškog kluba Teofil