O nekim susretima teško mi je pisati, čime da iscrpim taj osjećaj? Za takve ushite nemam metaforu, pa ni obrazloženje kako mi se ideja utkala u misli.
Samo se sjećam da je počela tinjati, potom se rasplamsala u bat srca, popraćen jasnom željom.
A želja ne zna što je nemoguće – time sam oduvijek vođena.
Najprirodnija stvar koju sam tada mogla učiniti bila je kontaktirati dva splitska autora i nadati se da će, momci koji su već ostavili velik trag u domaćoj književnosti, doći na naše margine, među studente i alumne KBF-a. Na mjesto koje se ponekad čini daleko i zaboravljeno.
Skriveni u tišinama, na Otoku usamljenosti, otvorili smo im naše „tajanstvene” dveri, a oni su bili počašćeni i iznenađeni pozivom. Proveli smo sate raspravljajući o knjigama, o procesu nastanka književnog djela i o pisanju, o tom najljepšem zanatu ljudske povijesti.
Mišljenja sam da je svaki istinski moljac duboko u sebi spisatelj, a teolog je, barem u mojim učestalim sanjarenjima, sinonim za pisca. Stoga se pitam, zašto smo se toliko udaljili od riječi? Zašto je proza uspavana među nama, obilježenima Riječju, koji baštinimo djela najvećih pisaca koje je svijet vidio? To smo mi, svi mi – uspavani potencijali bez glasa.
Vizija Knjiškog kluba i udruge Teofil jest dati vam glas, pero i mastilo, a polako prema tome hodimo.
Faktografiju datuma i mjesta ostavljam robotima na memoriju, besramno ću škrtariti i na fotografijama toga dana. Zato što vjerujem da ste još uvijek znatiželjni i da negdje duboko znate što vam je činiti.
Uzmi i čitaj!
Uzmi i piši!
Ana Maria Žura, voditeljica Knjiškog kluba Teofil